Secesija je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Inspiriran prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu profinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija. On je želio „uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, ukrasiti bezlične fasade zgrada”.
Najznačajniji događaj koji je obilježio kraj 18. i početak 19. stoljeća zasigurno je Prva industrijska revolucija koja je uvelike izmijenila način života, kao i političke gospodarske i društvene sustave diljem svijeta. Naime, kao posljedica sve veće industrijalizacije, naglasak se s ručne proizvodnje sve više prebacivao na proizvodnju parnim strojevima, što je u velikoj mjeri utjecalo i na umjetnost. Kao opreka već uznapredovaloj indutrijalizaciji i njezinom oslanjanju na masovnu proizvodnju, 1880-ih u Velikoj Britaniji se javlja pokret “Arts and crafts” (Umjetnost i obrt) iz kojega je proizašao “novi stil”.
↓
↓
↓
Osnivači su bili Otto Wagner, Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich, Koloman Moser i Gustav Klimt. Sama po sebi riječi “secesija” znači “odvajanje”, što vrlo dobro opisuje njezin nastanak. Naime, zbog nezadovoljstva konzervativnim umjetničkim jezikom i akademizmom “Kunstlerhaus-genossenschafta” (udruženje umjetnika koje bi se moglo nazvati i bečkom akademijom), 20-ak je umjetnika izašlo iz njega i počelo samostalno izlagati. Zgradu Secesije u Beču je izgradio Jozef Maria Olbrich 1898. godine te je, osim mjesta za okupljanje članova, bila i njihov prostor za izlaganje secesijskih djela. Za razliku od drugih umjetničkih pokreta, ne postoji određeni stil koji bi mogao povezati sve umjetnike bečke secesije. Jedino što ih povezuje je sama upravna zgrada koja se smatrala ikonom pokreta. Odmah na ulazu u zgradu stoji: “Svakom vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njena sloboda”.
Sam naziv dolazi od istoimene trgovine “Maison de l’Art Nouveau” koju je 1895. godine u Parizu otvorio Siegfried Bing. Upravo su tamo izlagani namještaj i stvari za opremanje interijera u tom stilu, kao što je npr. bila sitna staklena roba koju su proizveli Tiffany i Emile Galle. Art Nouveau je u Francuskoj cvjetao između 1895. i 1905. godine a Pariška izložba 1900. godine označila je i njegov vrhunac te prve znakove njegova propadanja, koji će kasnije biti potvrđeni na izložbi u talijanskom gradu Torinu 1902. godine. Iako je stil započeo u Parizu, nakon kratkog vremena glavno središte Art Nouveaua postao je Nancy. To se dogodilo zahvaljujući Emileu Galleu. Pravo zbog njegove reputacije koja je brzo rasla, te njegova entuzijazma, ubrzo je privukao sljedbenike među umjetnicima i mladim industrijalcima u Nancyju.
Taj termin je u državama njemačkog govornog područja označavao kulturni pokret u europskom načinu života krajem 19. stoljeća. U Njemačkoj je “Jugendstil” dominantan između 1896. i 1909. godine. Na razvoj stila utjecao je Henry Van de Velde, belgijski arhitekt koji je zajedno s Hermannom Muthesiusom 1907. godine oformio udruženje”Deutscher Werkbund”, nakon što su pažljivo proučili britanski pokret “Arts and Crafts”. Ovo udruženje je izvršilo odlučan utjecaj na razvoj moderne arhitekture i primijenjene umjetnosti, a cilj mu je bilo poboljšanje industrijski izrađenih proizvoda kroz zajedničko djelovanje umjetnika, industrije i obrtnika te se koncentriralo na dizajn za industrijsku proizvodnju. Između ostalih, “Werkbund” je među svoje članove ubrojio i Petera Behrensa koji je postao glavni arhitekt tvrtke AEG 1 906. godine, dizajnirajući njihove zgrade, reklamne postere i proizvode, uključujući i električne čajnike.